10. kolovoza 2022. je u prostorijama TIC-a u Biogradu na Moru prestavljen je projekt pod nazivom
Ljubav, more, život i iseljeništvo u organizaciji
Udruge „Hrvatsko-talijanski mozaik Rim“
u suradnji PP Vransko jezero i TZ Grada Biograda na Moru.

Zrinka Bačić je u ime predsjednice Udruge Hrvatsko-talijanski Mozaik Rim Ivane Miline i upravnog odbora Udruga „Hrvatsko-talijanski mozaik Rim zahvalila TZ Grada Biograda na moru i direktorici Nives Jeličić te Parku Prirode Vransko jezero i ravnatelju Danijelu Katičinu na gostoprimstvu u novom prostoru Turističkog informativnog centra.

U uvodnom dijelu večeri slikaricu Sanju Knez predstavila je Zrinka Bačić, potpredsjednica Udruge Hrvatsko-talijanski Mozaik Rim. Istaknula je kako je Sanja Knez, inače rođena Zagrepčanka, a kasnije zadarska nevjesta koja već dugi niz godina živi i radi u Rimu te se intenzivno bavi slikanjem.

– Marijana Dokoza je Zadranka, a Sanja Knez zadarska nevjesta, Marijana je već predstavila svoja djela u Rimu, a Sanja već godinama slika u Rimu i to je jedna poveznica između ove dvije umjetnice, istaknula je Zrinka Bačić.

– Naša je udruga osnovana 2015. godine, postala je mjestom susreta hrvatske zajednice i ostalih etničkih skupina u višejezičnom Vječnom Gradu ( op.a.Rimu). Surađujemo s moliškim Hrvatima i Udrugom Jedna musika iz Kruča. Naša je misao vodilja njegovanje hrvatske kulture i tradicije i njezino prenošenje na mlađe naraštaje. U samo sedam godina Udruga je u suradnji s moliškom Udrugom „Jedna musika“ ostvarila 68 projekata, rekla je između ostalog Zrinka Bačić, ističući kako joj je drago što je upravo u Biogradu na Moru ostvaren još jedan projekt, a u kojem je Marijana Dokoza i Sanja Knez.

Hrvatska slikarica s rimskom adresom, inače Sanja Knez je svoje prve profesionalne korake napravila kod akademske slikarice Marie Madalene Oreli. Sudjelovala je u velikom nizu grupnih izložbi i dvije samostalne izložbe. Veza s domovinom je postojana i trajna sto se zamjećuje i u tematici njenog slikarskog stvaralaštva. Do sada je izlagala u Rimu, Moliseu, Zagrebu i Zadru.

Danijel Katičin, Ravnatelj PP Vransko jezera otvorio je izložbu “More nas dijeli more nas spaja ” slikarice Sanje Knez sa adresom u Rimu.

Katičin: Književnost i umjetnost u prostoru koji koji je nastajao između dva svjetska rata.

Ravnatelj Parka prirode Vransko jezero istaknuo je zadovoljstvo događajem te kazao kako je iznenađen odazivom ljudi na promociju i otvorenje izložbe.

– Sama zgrada Turističko informativnog centra u kojoj smo imali prezentaciju, građena je između dva svjetska rata kao jedna od nekoliko anti malarijskih stanica u tadašnjoj Primorskoj banovini. Malarija je bila veliki problem zbog blizine močvare naslonjene na Vransko jezero. Iz anti malarijske stanice prerasla je u prvu javnu opću ambulantu u Biogradu da bi po otvorenje Doma zdravlja sedamdesetih, postala Vojni odsjek i kasnije ispostava Ureda za obranu. Prije dvije godine smo je preuzeli mi iz JU PP Vransko jezero i uredili zajedno s partnerom na EU projektu, Gradom Biogradom u TIC te je time ponovo i stavili u funkciju močvare jer u njoj animiramo posjetitelje da odu u naš Park, pojasnio je Danijel Katičin.

Prezentaciju zbirke poezije “Prijestupnici” Marijane Dokoze i
romana “Njegova žena” – napisala Marijana Dokoza sa adresom u Frankfurtu.
Program ove zanimljive večeri vodila je Irma Radaković, Prečanka koja dugo godina živi u Rimu, a osim autorice o književnim djelima govorio je poznati hrvatski književnik Tomislav Marijan Bilosnić, koji je dugo godina bio urednik zadarskog medija u kojem je radila Marijana Dokoza pa samim tim bolje poznaje novinarski put autorice.

Tomislav Marijan Bilosnić: Odnos žene i muškarca

Bilosnić je kazao kako su tu večer predstavljene dvije knjige, formom i žanrom različite, ali fenomenološki i simbolički bliskim, jer i jedna i druga knjiga, i knjiga pjesama „Prijestupnici” pisana u zajednici s Josipom Horvatom Macadom, kao i roman Njegova žena” govore o odnosu žene i muškarca, o ljubavi, emocijama, metamorfozama, boli, sreći, tjelesnim i duševnim iskustvima, tišini, rastancima, gubitcima, međusobnim prožimanjem dvaju bića, traženjem i gubljenjem energije u onome drugom; jer, i u jednome i drugome slučaju riječ je čas o sretnim, čas o ukletim ljubavnicima, ponekad s čvrstom odrednicom na zemlji, a potom izgubljenima na pučini oceana, gdje čas zajedno, pa opet odvojeno odisejevski brode tražeći svoju Itaku, zemlju i luku mira, utočište, pa konačno i vječno počivalište, jer tema smrti kao što je uvijek bila bliska temi ljubavi, tako je to i ovdje kada se radi o ova dva predstavljana djela.

Kao sjena priče o Abelaru i Eloizi

-Zbirka pjesama Prijestupnici i roman ..Njegova žena”, svjesno, s namjerom ili bez, pa moguće i ne znajući, tim više što roman nosi naslov Istinita priča”, rekao bih da ovo pjevanje i pričanje u sebi kao podlogu nose sjenu priče o Abelaru i Eloizi, Sto inače u romantičnim ili tragičnim ljubavnim pričama nije izuzetak, jer je ljubavna strast najpovoljniji i najtajnovitiji način da se ispriča surova stvarnost svijeta. U prijestupnicima ljubavnici se i doslovno dijaloški odnose kao i priči o Abelaru i Eloizi, samo što je ovdje Eloiza učiteljica, a Abelar učenik koji je prati ne bi li zajedno pokrenuli svijet, svjesni kako će na kraju skončati u njegovoj realnosti. Slično i u romanu Njegova žena”, gdje su ulogu pametna i učena Abelara koji je predmet divljenja ima Izet Metirović, čovjek koji ne strahuje od bilo kakve prijetvornosti, silovatelj i razvratnik, jednom riječju zločinac, a dok je njegova ljubavnica i potom žena Zehra Ozdemir kao i sama Eloiza blista ljubavlju, zrelošću i sabranošću, a konačno i samosažaljenjem u čemu se približava svome drugome ja, svojoj drugoj polovici, kako bi se zatvorio jedinstveni oklop školjke, rekao je Bilosnić ističući kako je u slaganju istinite priče Marijane Dokoza, kao i u slaganju poezije u zajedništvu s Josipom Horvatom Macadom, posve neizbježno da se, u oba slučaja, takve dvije osobe susretnu, naiđu jedna na drugu, sudare ili sljube, svejedno, kako bi njihovo shvaćanje i izražavanje ljubavi omogućilo autorici (i autorima) očuvanje iskaza i okolnosti koje ih vode do njihovih tragičnih sudbina, i potpune katarze.

Potraga za ljubavlju, u romanu Njegova žena” i u zbirci pjesama

-Prijestupnici polaze od nesvjesne romanse koja s vremenom otkriva i neke svakodnevne i lažne slike što dovodi do ljubavna negodovanja, a na kraju i odbijanja ljubavi, gdje traženje posvećenosti Bogu postaje jedinom alternativom. U Prijestupnicima” to izgleda ovako: U snu ću ostati!” klikće žena, ..Magijom očarana, skrušeno odana snu/i beskrajno otvorena strahu”, odgovara muškarac. Ženski subjekt kliče ..Koža ti miriše kao ruža poslije kiše/a lice tamno, mir se u njemu umiva”, muški subjekt opominjući odgovara.Duga je staza do obećana vita”. Potom imamo ovakav dijalog, tvrdnja Na usnama će ostati sve što sam htjela reći…” i odgovor.Na usnama cu ostaviti tebe… za njih nema nikog osim tebe…”. Ili, krik Zelim tvoje tijelo, srce i dušu”, i uvođenje u realnost Dozivom rada se beskonačnost…” I tako, iz pjesme u pjesmu ljubav ljubavnike nagoni uvijek da traže nešto drugo, nešto novo, neistraženo, nepoznato, neiskušano, uliježući sve snažnije i bezobzirnije u svaku novu radost punu žudnje zbog ranijeg neiskustva, ne žele zaobići ni jedan korak na putu neizvjesnosti punom straha od smrti, koja je zadnja postaja koja ljubavnike može zasititi. Ostavio si me tako dugo” kaže ona, a što će on uzvratiti „Tako se smrt dopisuje sa živima…” I tako sve dalje i dalje, gdje se plodovi praktičnih odluka putem slasti melema preobražavaju čulni i emotivni život u poricanje svake njihove vrijednost, rekao je Bilosnić.

Bilosnić je kazao kako je poricanje čulnih i emotivnih vrijednosti još izraženije u romanu Njegova žena”, i to se poricanje provodi iz poglavlja u poglavlje, s tom razlikom što se ovdje već u proslovu nazire sva tragičnost cijele ove istinite priče”, dok se zadnjem poglavlju, prizivajući glas savjesti, ostavlja otvoreno pitanje samog kraja ljubavnika / supružnika koji se ne odriču, ne samo iskupljenja i preobraženja, već i vlastite požude, kao i vlastite laži, kao niti bilo čega drugog što od početka njihove veze i zajedništva dopire do njihova srca i uma, pitanja Je li Alah (jer riječ je o muslimanima) stvorio samo muškarce, a netko drugi žene, ili je stvorio jedne i druge?” i svega onoga čime će zauvijek biti obilježeni.

-Propitujući odnos muškarca i žene, dotičući se svijeta koji daje male prilike očuvanja osobne slobode, problema emigrantske krize, milijuna stranaca u Njemačkoj koji se …nisu uspjeli integrirati u društvo”, strahota rata u susjednoj Bosni i Hercegovini, društvenih odnosa u Turskoj, ali i na globalnome planu, Marijana Dokoza u romanu Njegova žene” ispisuje priču o ljudima koji na svoj način u beznađu pokušavaju pronaći vrata svjetlost. I zato je ova priča, pisana jednostavno, gotovo reporterski, istinita priča, jer nije samo priča junaka ove sage, već priča svih onih koje ljubav igrom slučaja ostavlja same da se bore s vlastitim demonima, zaključio je Tomislav Marijan Bilosnić.

Sanja Knez, rođena u Zagrebu 1964 godine , djeluje u Rimu . Pohađa Bottega prof. Marie Madalene Oreli  sa kojom ostvaruje prve profesionalne korake.  Učestvovala je u velikom nizu grupnih izložbi , jedna od njih u Matici iseljenika u Zagrebu koju je organizirala udruga Hrvatsko – talijanski mozaik iz Rima i dvije samostalne izložbe . Veza sa domovinom je postojana i trajna sto se zamjećuje i u tematici njenog slikarskog stvaralaštva .

Dosada je izlagala u Rimu, Moliseu, Zagrebu i Zadru.

Marijana Dokoza, pjesnikinja i spisateljica izdala je zbirku poezije “Prijestupnici” s pjesnikom J.H. Macadom u izdanju zadarske književne udruge ZaPis. Osvrt na knjigu napisali su i hrvatski glazbenici Petar Grašo, Željko Bebek i Đani Stipaničev. Knjiga je objavljena uz potporu Zadarske županije

Njegova žena, roman prema istinitoj priči izašao je i zdanju izdavačke Despot Infinitus.

– Autorica je priču izgradila na istinitoj životnoj sudbini žene koju je upoznala i kojoj je, naravno, za potrebe romana, promijenila ime, a isto je učinila i s drugim likovima ovog romana kako bi izbjegla neugodnosti i sukobe. No, opisana su zbivanja istinita…Roman na kvaliteti dobiva posebno kroz lik nesretne silovane djevojčice Selme koja je u vrijeme suđenja već tridesetogodišnja žena kojoj je taj čin u potpunosti onemogućio normalan život pa će ona, nakon suđenja na kojem su njezini silovatelji kažnjeni, izvršiti samoubojstvo poručujući time kako nema kazne dovoljno jake za njezin uništen život. Dokoza je ovu priču ispripovijedala kroz riječi Zehre Ozdemir, dakle u prvom licu što tekstu daje onu notu autentičnosti, čak i dokumentarnosti, koja je baš ovakvim romanima itekako potrebna, piše Marinko Krmpotić za Novi list.