„Molizaiko“ – “Nemojte zabit naš lipi jezik“HR
„Molizaiko“ – “Nemojte zabit naš lipi jezik“
„Zar nije predivno što smo i nakon četiri stoljeća izbivanja iz matice domovine uspijeli sačuvati naš jezik i naše običaje!“
Napisao je polovicom osamnaestog stoljeća, pretpostavljamo ushićeni i uzbuđeni, profesor Giovanni de Robertis, moliški Hrvat iz Acquaviva Collecroce. Njegova se pisma danas čuvaju po raznim bibliotekama.
Od tog pisma prošlo je više od stopedeset godina, a ushićeni i uzbuđeni ovoga puta smo mi, koji smo se odazvali pozivu talijansko-hrvatske udruge „Mosaico italo-croato“ iz Rima i sudjelovali na petom susretu domovinske i iseljene Hrvatske u Molise.
Vratićemo se čas unazad u polovicu osamnaestog stoljeća.
Sve je počelo jednog zimskog dana, kad Medo Pucić, talijaniziran u Oresatto Pozza, pisac rodom iz Dubrovnika, ulazi u malu krojačku radnju u Napulju i čuje kako vlasnik radnje s nekim kupcima razgovara na njemu maternjem jeziku. Saznaje da dolaze iz mjesta Acquaviva Collecroce (Kruč), zabitog sela, skrivenog na jednom od moliških brežuljaka, do kojeg se moglo doći jedino na magarcu ili satima hoda teškim i neprikladnim stazama, izložen na milost i nemilost razbojnika, čestom pojavom u to vrijeme. Po preporuci stupa u kontakt s Giovanniem de Rubertisom iz istog mjesta, profesorom i zaljubljenikom u svoj maternji jezik. Tako, do tad nepoznati, svijet moliških hrvata, stupa u kontak s akademicima.
Predaja kaže da su došli u svoju sad molišku zemlju jednog petka u mjesecu svibnju, a budući da se ne zna točno kojeg, „Maja“ se slavi svakog petka u mjesecu, štujuci sv. Luciju.
„ Ja pišem kako goverem“, češće će ponavljati u svojim pismima dobrodušni profesor de Rubentis, svjestan da se njegov jezik prenosio s koljena na koljeno isključivo oralnim putem. Bilo je i još uvijek ima pokušaja da se „na našo“, jezik hrvatskih Moližana, prenese u pisani oblik. Jedna od najpoznatijih i omiljenijih knjiga, Mali princ, čak i prevedena, ali da bi se osjetio, čuo, da bi mogli uživati u jeziku i bogatoj i zanimljivoj tradiciji i običajima svijeta moliških Hrvata, trebaju se prije svega vidjeti i upoznati mjesta i ljudi gdje još uvijek žive. Gdje ih je sve manje!
Neke su osobe prepoznale tu potrebu i jednu ideju uspijele pretvoriti u stvarnost. Iza riječ „Molizaiko“, stovorenoj igrom riječi, stoji konkretan program godišnjeg susreta hrvatskih Moližana i Hrvata iz Domovine i iseljeništva. Radi se o raznovrsnoj i bogatoj manifestaciji koja se odvija svake prve subote u listopadu, a u kojoj su aktivno uključene sve četiri općine ove jezične manjine, te s udrugom „Mosaico italo- croato“ iz Rima i krovnom udrugom „Jedna Muzika“ iz Molisa promovira tradiciju i jezik moliških Hrvata. Neumorno rade na očuvanju jezika i identiteta, upoznavanju s moliškim Hrvatima ljude iz domovine i iseljeništva. Već možemo govoriti o tradiciji, jer ove je godine bilo peto izdanje Molizaika. Zbog pandemijske krize, prošle se godine, koja je ujedno trebala označiti i petstotu obljetnicu dolaska moliških Hrvata na moliško tlo, nažalost nije mogao odviti Molizaiko. Na našu veliku radost ova je godina bila drugacija.
Zahvaljujući upornosti i ustrajnosti ovih kulturnih udruga prva subota i nedjelja ovog mjeseca prošla je u ugodnom druženju, u znaku bogatog kuturno- gastronomskog sadržaja i u obilaženju naseljenih mjesta hrvatskim Moližanima.
U sunčano subotnje jutro poveća grupa Hrvata iz Italije i raznih drugih dijelova Italije i domovine srela je se u gradiću Tavenni, jednom od četiri mjesta hrvatskih Moližana. Gradski trg se pretvorio u razdragani žumor naglasaka, staroga i novoga hrvatskoga jezika, često koristeći i talijanski. Okrepljeni poslaticama kako moliške tako i hrvatske gastronomske tradicije, uživali u raznovrsnoj i nadasve poučnom kulturnom programu, od veselih i živahnih pjesama i plesova folklornih skupina, formiranih većinom djevojkama i mladićima, izložbe prekrasnih fotografija, pa sve do promatranja tradicionalno ručno rađenih vezova pomoću Tombola.
Saznali da su danas ostala zadnja četiri mjesta, služeno priznati kao jezična mannjina, skriveni dragulji što mirno stoje rasuti po prekrasnim zelenim brežuljcima, Molisa: Kruč (Acquaviva), Filič (San Felice del Molise), Mundimitar (Montemitro) i Tavenna. Nalaze se u okružju grada Campobasso, u unutrašnjosti zemlje, između rijeka Trigno i Biferno, nedaleko od Jadranskog mora. Četiri općine gdje se mogu čitati dvojezični nazivi ulica i ustanova, pozdravljati sa Dobro jutro i Dobar dan. ..i upoznati, možda ne baš sve, ali bar nekoliko od sveukupno manje od tisuću osoba koje još aktivno govore ‘po našu’ jezik.
U licima naših domaćina tražiti tragove vremena, ostake prvih dolazaka kad naseljavaju razorena i pusta mjesta. Zemlju razrušenu prvo zemljotresom godine 1456, nakon kojeg, 1495., slijedi kuga. Sasvim dovoljno da se shvati da je već sam početak njihovog dolaska, kako oni vole reći Z one bande mora, označen nimalo lakim uvjetima za život i neprekidnom borbom za životni opstanak.
Njihovo je postojanje označeno vjetrovima epoha, raznim političkim i ekonomskim uvjetima koja su ih redovno iskušavala i utjecala na čak nepovratne promjene. Samo zadnje, dvadeseto stoljeće, kad su već bili duboko ukorijenjeni u ovu zemlju, uspjevajući očuvati cijeli jedan njihov postojani i duboko nošeni svijet, bivaju izloženi nastalim vremenskim i životnim brodolomima. Drugo i treće destljeće dvadestog stoljeća današnju Italiju preobrazuje u radikalnu političku struju, koja sa sobom donosi , između ostalog, i zabranu učenja njima maternjeg jezika. Nakon drugog svjetskog rata dio su onog geo-političkog i ekonomski ne -razvijenog dijela Italije, koje još uvijek ostaje korak unazad u gospodarstvu u odnosu na ostatak zemlje. Poslijeratne i šesdesete godine davdesetog stoljeća označene su izrazito velikim brojem iseljenika u druge zemlje , pa čak i kontinente. Kreću na put s nadom, kao njihovi preci unazad nekoliko stoljeća s druge strane Jadrana, noseći sa sobom malo stvari i puno nade da će se jednog dana vratiti. Malo ih se, točnije tek nekoliko, vratilo poslije dugog niza godina. Njihova djeca već imaju svoju drugu, odnosno treću, domovinu. Ona nije niti s jedne strane Jadranskoga mora.
Svih pet stoljeća od napuštanja prve i ljubavi i odanosti prema današnjoj domovini, Moliškoj zemlji, Mario Giorgetti uspio je staviti u kitice i verse svoje poezije:
PET STO
Ovosmo, jesmo još ode
Ovi stari jezik govorat,
kano zlato ga čuvat…
ter još živi.
Pet sto, pet sto godišti,
nekohi su prol
do kada su ode doš
one…brižne…tujine
Pet sto godina na vu zemlju
s njihovom Sta Lucom,
je hi vodila za rukom
ter ni su se zgubil.
Pet sto godišti e sada
ovu zemlju moremo za hvalit
Si njegove smo se mogi činit
ume hiž do ovoga grada.
Ovi grad, ke još vrimena hoče imat
za svitu, jena sutra, za upijat
ke jesu, još ode zgora
one koje su dol iz one bane mora.
Osvanula je nedjelja, obli moliški brežuljci, okupani suncem, slali su miris zelenila, pomješan svježinom mora. Čekala nas je Antonella, moliška hrvatica i jedna od glavnih organizatora. Ona je naš vodič. Iz njenih očiju boje plave pučine jadranskog mora, izbijala je energija i entuzijazam. Krenuli smo u razgledavanje preostala tri gradića. Penjemo se po krivudavim i često zakrčenim cestama. Posjećujemo prvo Kruč, čije ime priziva bogatsvo vode. Udaljen je nešto više od dvadest kilometara od mora. Strme uličice su obavijene srednjovjekovnom atmosferom, s tragovima viteških poduhvata, pripadnika Templara i Malteškog reda. Ovi su zadnji sagradili i jedinu crkvu u mjestu, crkvu sv. Marija Ester, čijoj su gradnji, tvrde neki, sudjelovali i Hrvati ex-voto, koji su učestovali u čuvenoj lepantskoj bitci.
Na središnjem trgu, na pročelju zgrade Općine, stoji bijela ploča na kojoj vidimo lik Nicole Neria. Po njemu je trg dobio i ime, a njegov isklesani lik odaje vrijeme u kojem je živio. U stojećem položaju, pridržava rukama svitak papira na kojem su utisnute sljedeće riječi: „Ne moite zabit naš lipi jezik !“
Nicola Neri, liječnik i pisac, ovdje se rodio. Spomen-ploča je postavljena 1999. godine, na dvijestotu obljetnicu njegove smrti. Prije no što će okončati život vješanjem, kao mučenik za slobodu i revolucionar Napuljske Republike, poslao je ovu poruku svojim sunarodnjacima.
Spuštamo se opet, prolazimo kraj brdskih mrlja i malih stabala crnih maslina. Put je malo duži od navedenih kilometara. Stizemo u Filič, felice- na talijanskom sretan, tako i izgleda ovo malo mirno i uspavano mjesto, ali saznajemo da jedan od najljepših holivudskih glumaca vuče upravo odavde svoje korijene.
Uspinjemo se prema zadnjem mjestu. U Mundimitru obilni ručak je djelo ruku domaćih žena, i opet se javljaju riječi profesora de Robertisa kad je u jednom od svojih pisama, opisujući sunarodnjake, naveo da su žene lijepe, vrijedne i radišne. Objedi su koliko fiziološka potreba za hranom, ujedno i prilika za razgovor i druženje. U Mundimitru se govori „na našo.“ Slušamo ga i pronalazimo poneku staru riječ, daleki eho izraza naših djedova i baka. Samo framente, naravno. Riječi koje mi više ne koristimo, ali koje nam uspijevaju vratiti pokoje, već zaboravljene, sliku i zvuk kad smo bili mali, jer „na našo“ i jeste opstao zato što je zvuk djetinjstva i igre.
Pozdravljamo se i uz zadnju kavu slušamo naše domaćine kako se šale između sebe, pa oni iz Kruča kažu za one iz Filiča da razvlače kad pričaju, a oni iz Montemitra nonšalatno za sebe tvrde da su najrazvijeniji, a kao odgovor će dobiti da u Montemitru nisu znali pisati, jer kažu skrivit, umjesto pisat, a niti pjevca, jer su koristili talijansku riječ i jedini od tri mjesta govore „na našo“, umjesto „na našu“.
Ne moite zabit naš lipi jezik !
Autor: Ljiljana Džalto