Roman “Njegova žena
U prekrasnom i ugodnom ambijentu Libreria Enoarcano, u Via delle paste 106, u samom središtu Rima, ova je spisateljica predstavila svoj roman “Njegova žena,” koji je temeljen na istinitim događanjima.
Svi oni koji su već čitali knjige Marijane Dokoza, i koji će čitati ovaj zadnji roman, uvjeriti će se da se, bez sumnje, radi o izrazito velikom talentu. Ova mlada i nadarena spisateljica iza sebe broji već pozamašni broj stvaralaštva. Objavila je dvije knjige poezije. Autorica je više romana. Urednica je hrvatsko-njemačkog mjesečnika Fenix Magazin, koji je u prve tri godine od izlaska postao najčitaniji i najutjecajniji medij u hrvatskom iseljeništvu. Godine 2016. primila je nagradu “Utjecajne hrvatske žene” u kategoriji Vodstvo i Inovacije i utjecajne žene hrvatskoga podrijetla, a iste godine je uvrštena i među 25 žena koje imaju migrantsku pozadinu koji organizira Grad Mainz u suradnji s Uredom za migracije i integracije i Gradskim uredom za kulturu.
Kao novinarka Marijana Dokoza se u više navrata bavila dubokom i otvorenom društvenom ranom kao što je obiteljsko nasilje. U njoj sasvim na jedan normalan i prirodan način, u potpunoj simbiozi, žive i novinarstvo i književnost, što i sama potvrđuje. Upravo je prvi dio od ova dva njena djelovanja uputio ka drugom. Naime, baveći se u svom novinarskom radu upravo obiteljskim nasiljem, dovelo ju do stvaranja romana “Grijesi” i “Njegova žena”. Oba su romana nastala prema istinitim događajima.
S obzirom da je prezentacija knjige “Grijesi”, zbog pandemije, morala biti otkazana prije godinu dana, osvrnuli smo se i na ovaj hvalevrijedan roman.
Zadnje djelo Marijane Dokoza je “Njegova žena”. Priča je o životu jedne žene, rodom iz Turske, majke dvoje djece, koja je prevarena, psihički i fizički zlostavljana. Ulazi u tunel u tunel nasilja, straha i obiteljskog zlostavljanja. Dok vodi svoje unutarnje bitke, posrćući u vlastitim osjećajima i tražeći snagu da se odupre nasilju i pokuša ostvariti novi život, misleći prvenstveno na dobro svoje djece, saznaje da je otac njene djece, Bošnjak po nacionalonosti, optužen za silovanje djevojčiće od samo trinaest godina, tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Njihova djeca, koja još jednom neminovno bivaju same žrtve, postaju i pokretači majčine snage, kad njoj ista ta snaga nedostaje. Radi njih i u njima, ona nalazi snagu da reagira, kako bi ih pokušala sačuvati i spasiti od neizbježnih posljedica nakaradnog bračnog života. Suočavanje s istinom je još jedan od bolnih procesa kroz koje će biti priseljena proći, a koji će neminovno ostaviti žig na njenom i životu njene djece.
Kroz ovaj roman, Marijana Dokoza nas uspješno i neizostavno vodi prema saznanju i otkrivanju raznih društveno- kulturnih aspekta, kako zajednice, tako i pojedinaca. Upoznaje nas sa svijetom iseljenika u jednoj od zapadno-evropskih zemalja, gdje dva paralelna svijeta, kroz desetljeća, vode vlastite živote, nekad ne srećuči se nikako. Upozorava na važnost postojanja Države i raznih institucija, koji, u nedostatku obiteljskih mreža koji mogu ili žele dati zaštitu i potporu žrtvama nasilja, često spašavajući od najtragičnijeg ishoda zlostavljanja. Važnost postojanja takvih institucija je posebno važno za skupine žena, koja dolaze iz raznih zemalja, ograničeni mentalnim i tradicijskim uvetovanjima života, gdje žene zavise u potpunosti od muža.
U oba romana prožima se uska nit religije i vjerskih uvjerenja, često pomješani s tradicijom i običajima, da je nekad teško razdvojiti jedne od drugih.
U romanu “Grijesi” radnja se odvija u jednom malom, mirnom idiličnom mjestu u Domovini. Lako se može raditi o mjestu kakvih je u iseljeništvu bilo otpjevano, napisano s beskrajnom notom nostalgije, koja priziva vječitu težnju ka miru i spokoju iz sretnih dana djetinjstva i prve mladosti, a odakle se bilo prisiljeno otići trbuhom za kruhom. U koja se vječito sanja povratak. Glavni lik ovog romana, međutim, odlazi iz takvog jednog rodnog mjesta bez želje za povratkom. Makar vec ima drugi i sretan život u Njemačkoj, nemože pobjeći od svojih unutarnjih demona. ” Potrebna je ogromna količina snage kako bi u sebi zadržala zatvorenom tu bol i koračala naizgled normalnim životom,” možemo pročitati riječi Ane, osobe kojoj je ime naravno izmišljeno, izgovorene nakon i dvadeset godina nesretnog djetinjstva. Živi s tom otvorenom ranom od oca koji je zlostavljao. Taume koji će postati sastavani dio nje, kojih se nikada neće moći osloboditi.
To malo, mirno i lijepo mjesto, gdje se svake nedjelje ide u crkvu, gdje je u svakoj radnji, u svakoj riječi prisutan Bog, mjesto je i svih sedam i glavnih i smrtnih Grijeha. Mjesto gdje se deset Božijih zapovijedi krše istim žarom kakvim se priziva Bog.
U knjizi “Njegova žena”, interpretacija vjere, Kurana u ovom slučaju, služi isto tako za opravdanje vlastitih krivih postupaka. Koristi se kao sredstvo za uznemiravanje žrtve.. Razbacuje se pogrešnim i tvrdim osobnim uvjerenjima, ucjenjujući žrtvu netočnim tumačenjem svetih knjiga.
Marijana Dokoza, hrabro i smijelo, s velikim darom, nudi nam knjige prema istinitim događajima. Sluša i pretvara u upečatljivu pisanu riječ život jedne osobe koja u sebi nosi tešku životnu priču. Ona to uspijeva na jedan jedinstven način. Smjelo nas upoznaje s drugim ženama, neumorno nas podsjeća da ima žena, da smo ih možda srele, upoznale, koje nekad iza neprimjetne vanjštine kriju u sebi ženu, djevojku, često djevojčicu, ranjenu i zlostavljanu. Tjera nas da nebudemo uspavani promatrači, ravnodušni i navodi već na prvoj stranici romana Grijesi: “Svatko ima pravo na samo jedan život i nitkoga nema pravo uništiti. I nitko ne bi smio hodati sam.”
S obzirom da je Marijana Dokoza aktivni i istaknuti novinar u svom radu, usko povezana s iseljenicima u Njemačkoj, gdje živi i radi već više od petnaest godina, ovo je književno veče bila izvrsna prilika za upoznavanje s hrvatskom zajednicom u Njemačkoj. Razmjeni mišljenja o načinu života i iskustvima u ove dvije zemlje. Potaknuti likovima iz romana razgovor se nastavio općenito o integraciji posebice žena, a i o percepciji samih iseljenika o Hrvatskoj.
Nagrada „Žena godine“ 2022
U ovogodišnjem bogatom programu obilježavanja Dana žena , koji se nastavio u domaćoj atomsferi splićanke Tanje Pavelić, vlasnice Librerie Enoarcano, dodjeljena je i nagrada Žena godine“ za posebne zasluge i doprinos djelovanju hrvatskih udruga u Italiji gđi Dragici Hadrović, tom prilikom zahvalila te istaknula da smo sve mi kćerke, supruge, majke, radnice, ali da smo prije svega žene.
U ime Udruge Hrvatsko talijanski Mozaik Rim nagradu je uručila potpredsjednica Udruge Hrvatsko talijanski Mozaik Rim Zrinka Bačić.
Dragica Hadrović, rođena u Visokom, u Varaždinskoj županija, (zavrsila studie kemijskog tekstilnog inžiniera u Zagrebu, te nakon , desetgodišnjeg rada, odlazi na rad u Libiju, gdje ostaje tri godine. Poslije libijskog iskustva nastanjuje se u Rimu) Od osnutka 1993-1914. bila je aktivni član Hrvatsko talijanske udruge – Rim, gdje je imala uloge najprije člana Upravnog odbora, zatim tajnice i na kraju predsjednika Udruge. U tom periodu bila je idejni organizator i voditelj projekta “Hrvatski mozaik”, koji treba istaknuti kao največi hrvatski kulturni projekt koji je ikada organiziran u Rimu a pod izravnim sudjelovanjem i pokroviteljstvom uprave Grada Rima, te uz pomoć Veleposlanstva RH u italiji. Manifestacija “Hrvatski Mozaik” trajala je je punih mesec dana od 14. travnja do 12. svibnja 2012. u prostotijama prestižnog “Muzeja rimske civilizacije”. Predstavljeni su razni aspekti hrvatske kulturne i povjesne baštine kroz umjetnost, poeziju, glazbu, kulinarstvo, folklor, a nove tendenzije u ekonomskom razvoju bile su istaknute turističkim promotivnim izlaganjima i prikazima, te nizom sudjelovanja naših proizvođača Podravke, Maraska, Kraša i vinarija Gospoja.
Od samog osnutka mlade i nove Udruge “Hrvatsko Taljanski Mozaik Rim” jedna je od članova upravnog odbora pa sve do danas.
2018.g. izabrana je za Člana Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH predstavnica za Italiju.
Gđa Hadrović se oduvijek trudila očuvati hrvatsku tradiciju, jezik i svjedočenja na brojnim konferencijama i inicijativama. Uvijek radi sa srcem i strastvena je u svemu što uključuje mlade i starije, žene, a posebni naglasak posvecuje djeci. Posvećuje tome svoje slobodno vrijeme, sa svojim osmijehom i duševnom dobrotom ona je most između domovine i hrvatske zajednica u Rimu. Iz njenog životopisa razvidna je impresivna količina djelatnosti koju je ona iskrenim žarom i nesebičnim zalaganjem provela za hrvatsku zajednicu u Rimu.
Uz smijeh i bezbrižnost, ali s velikim natjecateljskim duhom, prisutne su prešle na kviz popularne glazbe koji je osmislila i priredila Irma Radaković iz Reka kraj Zadra. Razdragano i živahno su se trudile da u što kraćem vremenu, prepoznaju ime glazbenika nakon izrečene note, refrena ili stiha od jedne od čuvenih pjesama iz bogate panorame domaćih umjetnika. Prisjećale se riječi koji su nedostajale u navodima pjesmama lagane zabavne glazbe. Sretne su pobjednice imale razloga za slavlje kad su im za nagradu uručena vrhunsko kvalitetna vina poznatih hrvatskih proizvođa:
- Dario i Mario Fiolić, ‘Vina i likeri Fiolić‘ iz Zadra koji su pokloni bijelo vino Maraštinu i Liker od Maraške,
- Tea Dvanajščak Vuković, ‘DK Dvanajščak – Kozol’ iz Dragoslavca ,Lopatinec Međimurje
koja je poklonila Pušipel Classic autoktono vrhunsko bijelo vino
Osim darova rimskog boga Bacchus kviz o pjesmama je za nagradu imao i krasan cvjetni akvarel zagrerbačke slikarice Sanje Knez koja već duži niz godina živi i stvara u Rimu.
Nagrade su osvojile: Ana , Olivera, i Alma.
Veče se završila uz obilnu večeru, a kulminirala s tortom kreativne Alme Kumbarić. Ova slavonka s doktorskom disertacijom iz biologije (botanika), istraživačkog rada na rimskom sveučilištu RomaTre, obiteljskih obaveza, slobodno vrijeme provodi u velikom broju aktivnosti, od kojih joj je najdraže izrada torti, kolača i raznih slastica s zapažljivom kreativnošću pa često u ovakvim prilikama obraduje domaćim slatkim mirisima i okusima.
Ponovno doživljeni osjećaj zajednice sigurno će biti poziv za nova zabavna i ugodna druženja Hrvatsko Talijanskog Mozaika u Rimu.
