U spomen – Sarah Zuhra Lukanić

Pozdrav Zuhra

Teško nam je govoriti o tebi jer si bila, bit ćeš i uvijek ćeš biti jedinstvena osoba...
U udruzi Mosaico Italo Croato bila si kamen temeljac sa svojim vulkanskim idejama, ironičnim šalama, ljubaznošću i pažnjom prema malim stvarima i gestama. Nikada ništa nisi prepuštala slučaju. Tvoja radost i entuzijazam nastavit će hraniti sjećanje na tebe u našem svakodnevnom životu, čineći ga izvanrednim.
Tvoj osmijeh je najljepši dar koji si nam ostavila.
Otišla si, ali u stvarnosti te nismo izgubili jer nikada nećeš umrijeti. Bit ćeš u našim srcima. Nećemo imati tvoju prisutnost, tvoj glas, ali ono što si nas naučila i ostavila nam, njegovat ćemo s ljubavlju i nikada nećemo izgubiti. Nastavi nas štititi gdje god se nalazila i smiješi nam se svojom snagom, voljom i prijateljstvom, koje je svaki od nas mogao dodirnuti iz prve ruke i koje će nas pratiti na našem životnom putu.
Molit ćemo se za tebe i tvoje voljene. Ovo nije oproštaj. Poznavajući nas, znat ćete da će u svakoj inicijativi koju MIC poduzme biti tvoje sjećanje, tvoja duhovitost, tvoj poseban osmijeh. Uvijek ćemo te se sjećati s radošću. Bilo te je lako voljeti, ali znaš, Sara, bit će teško zaboraviti te... nismo imali priliku zagrliti te posljednje dvije godine jer nismo mogli... patili smo zbog ovoga, a posebno ti... još jednom, htjeli smo ti pomoći i zaštititi te... jer u našoj udruzi smo obitelj. Kada je netko u teškoćama, drugi postaju podrška na svaki način. Ali sada kada si na mjestu istine, u srcima svakog od nas možeš pročitati svu naklonost i ljubav koju smo imali prema tebi.
Ti, Zuhra, mogla si vidjeti pozitivnu stranu svake osobe koju si srela i na tome smo ti zahvalni jer si uspjela pronaći rješenje čak i u trenucima kada se sve činilo izgubljenim, i sve je magično postalo svjetlo za sve nas...
Završila si svoje zemaljsko putovanje da stigneš u blaženstvo Gospodina, koji će te obasjati svojim svjetlom. Sigurni smo da živiš u Kraljevstvu nebeskom, gdje će ti Gospodin sigurno podariti olakšanje i spokoj koji zaslužuješ. Sada kada je dio mozaika nestao, zahvaljujemo ti što si nam pružio priliku da te iskusimo. Život svake osobe završava na isti način, ali detalji tvog iskustva čine razliku. Sada si započeo novu avanturu. Mi koji smo te voljeli imat ćemo snagu krenuti naprijed i živjeti svoje živote spokojno s neizbrisivim sjećanjem na tvoj osmijeh. Nastavit ćemo razgovarati s tobom, sjećati te se, znamo da možeš slušati. Svi ćemo te nedostajati, ali nastavit ćemo te tražiti svojim mislima, svojim srcima, svojim inicijativama, uvjeravamo te, nikada se nećemo umoriti živjeti uspomenu na tebe s istim entuzijazmom i vitalnošću koju si oslobađao svaki put kada bismo završili projekt, gdje si uspio pronaći jedinstvena i domišljata rješenja, odlučan da ih ostvariš.
Volio si sve što je podsjećalo na naše tradicije, čak je i hrvatska manjina Molisea koja te je poznavala, cijenila i voljela sada šokirana tvojim preranim odlaskom. Ti, koja si uhvatila svaku nijansu prošlosti da bi je živjela u sadašnjosti i nosila u budućnost, željela bi te zauvijek s nama... znaj da ćemo se truditi ne plakati, znamo da ti ne bi htjela. Čak i ako više nisi s nama, sve će biti drugačije, ali ništa ne može promijeniti veliko nasljeđe koje si nam ostavila: tvoju jedinstvenost, tvoj kaleidoskop ideja, tvoju naklonost, tvoje prijateljstvo, tvoju želju da podučavaš na prstima.
Danas je praznina nepopuniva, ali znamo da si s nama. Hodat ćeš uz nas svaki dan, nevidljiva, nečuvena, ali možemo te uvjeriti da ćeš uvijek biti voljena, jer te ništa i nitko ne može vratiti, ali sve što je svatko od nas doživio s tobom nosit ćemo u svojim srcima jer ljubav nikad ne umire. Znamo, kao što si uvijek govorila, da je život putovanje, neprekidna avantura, a ne odredište... toliko si nas naučila. Ono što jesmo je također zahvaljujući tebi, Zuhra.
Obitelji, Vittoria i Johnatane, grlimo vas i podsjećamo vas da ćemo uvijek biti ovdje... Sretan put, Zuhra, neka zemlja počiva u miru.