Dan žena 2023
4. ožujka 2023.
Večernjakova domovnica 2023
4. ožujka 2023.Povodom međunarodnog Dana žena, kulturna udruga Hrvatsko-talijanski mozaik Rima, svake godine dodjeljuje nagradu “Žena godine“ koje su svojim djelovanjem najviše pridonijele širenju hrvatske tradicije i kulture i općenito promociji Hrvatske, u Italiji.
Ovogodišnja je nagrada pripala Ani Kovačević, voditeljici radionica projekta Recycle Tie.
Mozaika o promoviranju kreativnog recikliranja kravate, koji je kao dekorativni odjevni predmet daleko poznat kao zaštitni znak Hrvata.
U sklopu ovog projekta održan je četverogodišnji ciklus radionica s najvišim standardima te profesionalnim pristupom. Izniman broj polaznika imao je priliku obogatiti slobodno vrijeme, steći kreativne vještine u jednoj opuštajućoj i prijateljskoj atmosferi. Neke od radionica su bile edukativno-kreativne naravi, isključivo prilagođene za djecu, na kojima su u velikom broju sudjelovali učenici i roditelji koji pohađaju Hrvatsku dopunsku školu u Rimu.
Ana Kovačević
Uspješno savladala tehnike šivanja polaznika pridonijelo je da iz ovih radionica izađu sad odveć veoma traženi prijedlozi. Tako se iz prvog ciklusa radionica, godine 1918., rodio dvostrani šal, pod nazivom CrissCrossTie, zatim malo složenija TableTie, futrola za tablet, dok su se mališani iskazali u CroaTie, slikom za uljepšavanje doma. Godine 2019. radionica se odvila u talijanskoj pokrajini Molise, zajedno sa Hrvatskim moližanima, gdje se, uz pomoć šivaćih strojeva, stvarao unikatni modni dodatak: torbice od samo tri kravate. Godine 2021. želja za druženjem je bila jača, pa su se, u skladu s pandemijskim uvjetima, uz nezaobilazne CroaTie slike, kreirali DecoraTie, prekrasni božićni ukrasi, reciklirajući kravate na veliku radost mališana i ne. Jesensko toplo sunce 2022. malog srednjovjekovnog gradića Acquaviva Collecroce (Kruč) u Molise pridonijelo je ugodnoj atmosferi u šivanju spare. Malo prije Božića 2022. godine veliki broj malih i velikih Hrvata u Rimu, u veseloj blagdanskoj atmosferi izrađivali su jaslice od kravata.
Na ideju i realizaciju ovog projekta došlo se sasvim slučajno. Može se reći da je temelje ove radionice, postavila Anina baka. Dugi školski praznici koje je provodila kod bake i djeda na selu učinili su da dvije bakine singerice nemaju za nju tajnu. Baka, ne samo da je znala šiti, već je završila i školu šivanja, kad je ići u školu bila velika privilegija. Baka je bila presretna kad je Ana, jedina ženska unuka, iskazala zanimanje za šivanje, jer tu istu ljubav, nije uspjela prenijeti na Aninu mamu i tetu.
Ana, koja je inače diplomirani inženjer elektronike, svojom krhkom, skladnom i gracioznom građom podsjeća na glavni ženski lik filma „Praznik u Rimu“. Diplomu čuvenog zagrebačkog FER-a stekla je početkom 1993. godine, nakon čega se vraća u rodni Split. Vrijeme je teških ratnih godina. Obiteljski dom Kovačevića vrvi rodbinom koja je prisiljena bježati iz razrušenih područja, pronalazeći utočište kod njih. S obzirom da je Ana bila izvrstan student bez velikih poteškoća pronalazi svoj prvi posao u struci. Zapošljava se u Pomorskom centru za elektroniku u rodnom gradu. Svjesna izvanrednog stanja u zemlji, zahvalna zbog mogućnosti da je posao našla bez velikog čekanja, predano i savjesno obavlja povjerene radne dužnosti skoro punu deceniju života.
U slobodno vrijeme njeguje svoju veliku životnu strast, koju kratko naziva: Briga o sebi! Znatiželjno proučava sve ono što se odnosi na zdravu ishranu i zdrav način života, jer kako ističe, kroz brigu za sebe, pazimo i na osobe koje nas okružuju, kao i na okoliš . U svojim istraživanjima saznaje o međunarodnoj Shiatsu školi u Kientalu u Švicarskoj koja u zamjenu za mogućnost pohađanja seminara, kao i raznih drugih načina Briga o sebi tražili nekoliko sati dnevno rada u hotelu u kojem su se odvijali seminari i tečajevi ove škole. Ani je ova mogućnost i suviše privlačno djelovala, s obzirom da i nakon deset godina radnog staža i teškog ratnog stanja nije imala ušteđevine kako bi si mogla priuštiti višemjesečni boravak u Švicarskoj.
Na ogromno zaprepaštenje, posebice roditelja, koji se nisu slagali s njenom odlukom da napusti posao inženjera, ostaje odlučna u svojoj namjeri i preseljava se u Kiental . Nakon odslušanog i savladanog prvog dijela programa, želja joj je nastaviti sa učenjem, međutim program tečajeva zahtijevao je dodatnu novčanu nadoplatu i ona odlučuje potražiti posao. Bezuspješno šalje zamolbe u Zagreb i Split. Potvrdan odgovor stiže čak iz tri švicarske firme i nakon određenih birokratskih procesa, vraća se poslu inženjera elektrotehnike, a u slobodno vrijeme nastavlja usavršavati Shiatsu tehnike. Na novom radnom mjestu u Solthurnu, upoznaje talijanskog kolegu inženjera, koji vremenom postaje puno više. Kao prva važna odluka ovo dvoje zaljubljenih odnosila se na mjesto budućeg zajedničkog života. U Švicarskoj su obadvoje daleko od obitelji, u Hrvatskoj znaju da neće moći naći posao. Odlučuju se za Rim.
Ana iz Švicarske u Rim nosi i šivaću mašinu, vjenčani dar prijateljice.
U novom domu čuva dvije vreće pune raznih bakinih rukotvorina, kojima su se pridružile i svekrvine, od ukrasnih ubrusa do mnogobrojnih kukičanih dekoracija za kuću. Dolaskom djece, mijenjaju se i Anini prioriteti. Prvih se godine rimskoga života isključivo posvećuje obitelji. Kako djeca rastu, skučeni prostor stana, sve je više tjerao Anu da vreće s bakinim rukotvorinama premješta s mjesta na mjesto. Počinje se zanimati za tehnike patchworka i quilitinga. Priključuje se Talijanskom nacionalnom udruženju patchworka, prošivanja i ručnog rada. Kako se sve više usavršava, tako se bakine rukotvorine iz vreća pretvaraju. Dio njih su danas dragocjeni prekrivači obiteljskih kreveta, jastučnica raznih veličina, od kojih je neke rado darovala mami i svekrvi.
Djeca je često viđaju iza šivaće mašine, pa su u vrtiću i u školi uvjereni da je profesionalna krojačica. Pohađaju ustanovu koja primjenjuje pedagošku metodu Marie Montesori, što je povod da angažiraju Anu u školskim radionicama za izradu lutki, pernica i drugih, za djecu prikladnih, predmeta. Za Anu je to izvrsna prilika da stekne iskustva u odvijanju radionica i laboratorija s djecom.
Drugih Hrvata poznaje jako malo. Međutim, igrom slučaja Anin otac u Splitu, u gradskoj knjižnici, upoznaje sestru od preminule Sare Zuhre Lukanić, jedne od osnivača udruge Hrvatsko-talijanski mozaik Rim koja joj predlaže da osmisli radionice za Hrvatsku zajednicu iz Rima. Ostao je samo praktični dio da se počne s radionicom kako bi se stara kravata pretvorila u sasvim novi i primamljivi predmet, a osim toga radionica s kravatama je prikladna ne samo za osobe koje već znaju šiti, kojih je jako malo, već i početnike.
Realizacija je projekta doživjela prepreke na samom početku zbog ozbiljnih zdravstvenih problema Sare Zuhre Lukanić. Konkretni dio radionice predviđao je donošenje, postavljanje i upotrebu šivaćih mašina. Zahvaljujući spremnoj potpori i konkretnoj pomoći Zrinke Bačić, podpredsjednici Mozaika, radionice su uspješno ugledale svjetlo dana. Za potrebe projekta bilo je potrebno izraditi i web stranicu, recycletie.it . I upravo će tečaj izrade i dizajna web stranica otvoriti Ani vrata za njenu današnju profesiju. Ana je trenutno voditeljica marketinga i prodaje u očevoj firmi.
Priznaje da joj u zadnje vrijeme ostaje jako malo vremena za šivanje. Često je prijatelji i poznanici pitaju gdje mogu nabaviti kreacije s kravatama. Međutim, za Anu je bila i ostaje samo jedna velika strast i ističe da joj nije cilj da to postane izvor zarade. Sretna je kad može prenijeti na druge osobe ono što je ona naučila od svoje bake. Isto tako, čini joj veliko zadovoljstvo provesti vrijeme s drugim ljudima kroz kreativne radionice. Posebice sam sretna kad se radi o grupama djece koji svojom maštom, entuzijazmom i ljepotom ispune svaku minutu provedenog vremena, iznenađujući nas svojom beskrajnom kreativnošću.
Hravatsko talijanski mozaik Rim
Za MIC Ljiljana Džalto
